Naslovna Vijesti Društvo Sto godina Jugoslavije: Zapaljivija retorika nego 1990-ih
Sto godina Jugoslavije: Zapaljivija retorika nego 1990-ih
0

Sto godina Jugoslavije: Zapaljivija retorika nego 1990-ih

0

Jugoslavija se raspala i to u brutalnom ratu. Skoro dvije i po decenije kasnije, građani na ovim prostorima i dalje osjećaju posljedice i nestanka zajedničke države i oružanih sukoba. Da paradoks bude veći, nijedan nacionalni spor zbog kojeg je izbila jugoslovenska kriza i dan danas nije riješen.

Kako ističe Miljenko Jergović, nije problem u tome što se Jugoslavija raspala, već šta je iza toga nastalo. „Rođena su društva, koja se u određenoj mjeri hrane mržnjom, koja je u tom i u prethodnim ratovima proizvedena“, piše Radio Slobodna Evropa.

Stoga ratovi iz 1990-ih nisu završeni, makar u retoričkom smislu. Nije okončan ni Drugi svjetski rat, što pokazuje žestina rasprave oko Jasenovca, pa čak ni Prvi svjetski rat, jer i dalje traje polemika ko je šta unio i sa kakvim motivima je ušao u zajedničku državu.

„Mi smo vrlo vješti u započinjanju ratova, uskakanju u tuđe ratove i u tuđe vojničke čizme. Ali, izlazak iz rata je nešto do čega se ove zajednice, političke i kulturne elite još uvijek nisu uzdigle“, dodaje Jergović. Zbog toga je retorika sada možda zapaljivija i žešća nego 1990-ih, bez obzira na povremene susrete lidera zemalja regije i njihovog naglašavanja važnosti saradnje, jer znaju da je to jedan od preduslova za članstvo u EU.

Jugoslavija je rušena kao prevaziđena tvorevina – u ime demokra­tije shvaćene kao suprotnost dotadašnjem poretku – uz obrazloženje da je “nacionalno pitanje – demokratsko pitanje”.

Dakle, iako je Jugoslavija bila pokušaj da se prevaziđe nacionalna uskogrudost i, po riječima Latinke Perović, bila naša prva Evropa, odnosno EU, onda je razbijana kao „avet prošlosti“, a, zapravo, novostvorene nacionalne države, koje gaje etničku netoleracniju pa i mržnju, vraćaju svoje građane u 19 vijek.

Iako su današnje zemlje naslednice formalno demokratske, a Jugoslavija sa jednopartijskim sistemom doživljavana kao autoritarna, po mišljenju Miljenka Jergovića, „kraj 1980-ih je bio najslobodniji period kojeg moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti“.

Kako ističe sociolog Sergej Flere, postojali su jaki strukturalni razlozi zbog kojih Jugoslavija nije mogla da funkcioniše, „ali, to je što je postalo posle Jugoslavije, sve je jadno i bijedno – nacionalističko i autoritarno“.

Miljenko Jergović dodaje da „smo danas zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom. Umjesto toga smo dobili neki turobni istočnoevropski novokomponirani kapitalizam, sa nekom polurazbojničkom prvobitnom akumulacijom kapitala“.

Antropolog Mitja Velikonja naziva novostvorene države „burek republikama“.

Stoga Raif Dizdarević konstatuje da je položaj radnika danas gori nego u „Karađorđevićevoj Jugoslaviji“.

Atmosferu dodatno truju i pokušaji revizije istorije i rehabilitacije saradnika okupatora tokom Drugog svjetskog rata.

„U svakom slučaju opasnost je velika ako mi, sadašnja generacija, ne uspijemo zaustaviti ovo profašisticko divljanje i pokušaje da se revidira povijest, tako da pobjednici budu poraženi, a poraženi iz Drugog svijetskog rata da budu pobjednici“, upozorava Stipe Mesić.

Naravno, jednostrano je pa i rizično idealizovati jugoslovensko iskustvo. Kako ističe Sergej Flere, ni komunistička istorija nije bila objektivna. “Sedam ofanziva i dvije kontraofanzive, to je ipak bila jedna bajka”. U tom kontekstu, jugonostalgija je takođe zavodljiva jer je to selektivno sećanje na idealizovanu prošlost. Međutim, ona je i neka vrsta pobune protiv nimalo ružičaste svakodnevice u kojoj mnogi građani žive, pa se prisjećaju vremena kada im je mnogo toga bilo dostupnije.

Po riječima antropologa Božidara Jezernika, ipak se radilo o lijepim snovima o modernizaciji i napretku. “To ime Jugoslavija značilo je baš to. Nije se tek tako govorilo da su najbolji sinovi naroda i najveći geniji radili na tome. Oni koji su rasturali ne možemo da kažemo da su najbolji, mada su bili i vešti i moćni, ali mnogo teže se nešto stvara nego što se ruši.”

Sada je nužan racionalni pristup. Nakon dvije Jugoslavije, treći eksperiment očito nije realan. Međutim, kako ističe Stipe Mesić, “ono što je potrebno, to je saradnja u našem prostoru – na jednoj višoj razini – da budemo svjesni da su svi ratovi završili s mirom. Pa onda mora i ovaj koji na kraju nikad nije ni proglašen kao rat“.

Rasprave o jugoslovenskom iskustvu će se sigurno nastaviti. U tom smislu Ciril Ribičič, posljednji lider slovenačkih komunista, smatra „da u polemici da li samostalnost republika i pokrajina jačala ili slabila Jugoslaviju, trebaće nam još sto godina da vidimo ko je tu bio u pravu“. Ako ništa drugo, jugoslovenska ideja može biti korisna kao sinonim za saradnju i povezivanje, od čega su zemlje nasljednice, nažalost, još daleko.

(RSE)

OSTAVITE KOMENTAR

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Mjesto za reklamu